Vlada Crne Gore koja je formirana 4. decembra 2020. godine napunila je 100 dana vladavine, a nije usvojila tematski i normativni program rada, niti je usvojila državni budžet. Bez ova dva dokumenta ne može se voditi smislena politika. Nema javno utvrđenih ciljeva u unutrašnjoj i spoljnoj politici, pa Vlada ne obavlja glavnu ustavnu dužnost i nema elementarnu transparentnost. Zato se politika Vlade svodi na voluntarizam i improvizaciju. Država i građani žive u neizvjesnosti i nesigurnosti od danas do sjutra.
Predsjednik Vlade je nedorastao i neprimjeren funkciji koju obavlja. O tome najbolje svjedoči banalan događaj iz njegovog kabineta. Iako je profesor Mašinskog fakulteta, pokazao je da ne razlikuje klima uređaj od rezača papira. Zato je čista iluzija očekivanje da će se razumjeti u državnu politiku. Teško je naći primjer da Vladom rukovodi čovjek koji je javno priznao da država koju predstavlja, da se on pitao, ne bi postojala.
Ponaša se kao vjerski fundamentalista i fatalista. Važniji su mu pogrebni rituali od državnih poslova i od zakona. Njegova servilnost prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i vlastima Srbije je unizila državne interese i ugled, dok njegov srpski kleronacionalizam direktno ugrožava svakog građanina drugačije nacije i vjere.
Spoljnopolitičkim gafovima državu dovodi u skandalozne i bizarne situacije. Gotovo svaki njegov javni nastup je trivijalan i groteskan. Potpredsjednik Vlade se, takođe, pokazao nedoraslim za ovu funkciju. Nezrelim ponašanjem i promašenim odlukama je degradirao ANB i Upravu policije. Miješanjem u poslove tužilaštva i sudova direktno je uticao na slabljenje pravosuđa.
Konferencije za medije su mu kao direktan prenos Staljinovih suđenja, a vladavina prava se pretvorila u njegovo lično osvetništvo. Prijeti progonom i hapšenjem svakome ko je protiv njegove politike. Postao je primjer za bahatost i arogantnost.
Ministarstvo ekonomije i Ministarstvo kapitalnih investicija nijesu predstavili ni jedan kapitalni projekat niti su u stanju da završe započete projekte. Nema planova kako će se upravljati: turizmom, poljoprivredom i energetikom. Saobraćaj je pred kolapsom, jer je ugašena aviokompanija, a pomorskim i željezničkim kompanijama prijeti sličan scenario. Finansije se oslanjaju na skupi i tajno uzeti kredit koji je s kamatom vrijedan 890 miliona eura. Nema plana kako će se javne finansije održati do kraja godine.
Ministarstvo zdravlja je dopustilo da se razbukti epidemija COVID-19 pa su stope zaraženih, hospitalizovanih i umrlih u Crnoj Gori među najvišima u svijetu. Ministarka i njen tim se prevenstveno bave progonom nepodobnih sa upravljačkih mjesta u zdravstvenim ustanovama, a vakcine protiv koronavirusa ocjenjuju se političkim kriterijumom.
U spoljnoj politici se, načelno, nastavlja integracija u Evropsku uniju i poštuje se članstvo u NATO, ali potezi Vlade govore da se spoljnopolitički prioriteti mijenjaju i da se Crna Gora pretvara u rusku guberniju i provinciju „srpskog sveta“. Pored toga, ministar ne može da preboli prethodni status II sekretara pa se sveti čistkom ambasadora. Ministarstvo odbrane je vojsku, koja je bila pouzdan učesnik u NATO misijama, pretvorilo u poligon za mešetarenje ruskih obavještajaca.
U javnom sektoru se sprovodi surovi revanšizam prema svima koji su pripadnici prethodne vlasti i prema onima koji kritikuju sadašnju Vladu i parlamentarnu većinu. Vodi se rat protiv prethodne administracije, a nova vlast se poigrava dostojanstvom i egzistencijom službenika i namještenika. U državnoj upravi, javnim ustanovama i preduzećima se preko noći, na elektronskim sjednicama Vlade, postavljaju mnogi koji nemaju adekvatno znanje niti su odani državi. To je posljedica najgore kadrovske trgovine i kamataškog ucjenjivanja između tri vladajuće koalicije u Skupštini.
Četvorostruka ministarka uništava crnogorsku: kulturu, nauku, prosvjetu i sport. Upravni organi Univerziteta se mijenjaju po partijskom ključu. Uz to, v.d. rektora je otvoreni protivnik crnogorske državnosti i nacionalnosti. Brutalnim kršenjem zakona stopirana je isplata naknade istaknutnim kulturnim stvaraocima i obustavljeno je finansiranje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Najavljeno je uvođenje vjeronauke u državne škole. Uspjesi reprezentacija Crne Gore u kolektivnim sportovima, kao i uspjesi klubova i pojedinaca se gotovo ignorišu.
Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava je obavilo glavni zadatak. Usvojen je Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je uradila SPC. Crnogorske crkve i manastiri, koji su istovremeno dio kulturne baštine, pripremaju se za prelazak u faktičko vlasništvo države Srbije. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava je, kao čin ruganja državi i Crnogorcima, episkopu budimljansko-nikšićkom lično isporučio primjerak „Službenog lista“ u kome je objavljen ovaj zakon.
Paradoks je da Vladu Crne Gore čine oni koji vode anticrnogorsku politiku, jer države Crne Gore ne bi bilo, ne samo da se pitao premijer, nego i da su se pitali svi ministri. Osim toga, ova Vlada je i u nacionalnom pogledu anticrnogorska, jer toleriše i podstiče brutalne napade na svaku oblast crnogorskog identiteta.
Crnogorcima se prijeti asimilacijom i getoizacijom. Isto se postupa prema: Bošnjacima, Muslimanima, Albancima i Hrvatima, a ovakva politika ne može biti dobra ni za Srbe. Crna Gora, koja je na Zapadnom Balkanu bila uzorna po viševjerskom i višenacionalnom skladu, za samo 100 dana je dovedena do međunacionalnih i međuvjerskih tenzija. O tome svjedoče brojni incidenti od Pljevalja i Berana do Tuzi, Cetinja i Nikšića. Umjesto antifašizma promovišu se srednjovjekovni klerikalizam i četnička ideologija. Uz to, Vlada je rigidnim odnosom prema opoziciji raspirila političku mržnju i strasti.
Vlada je startovala kao namjesnički režim, a nakon 100 dana već je došla u niži rang. Sada je kao okupaciona uprava koja prezire državu kojom vlada. Crnom Gorom vlada kao porobljenom kolonijom, a prema resursima države Vlada se odnosi kao da je riječ o neprijateljskoj imovini. Prema SPC i režimu Aleksandra Vučića postavila se sluganski.
Vlast Srbije je objavila „bitku za Nikšić“ što je, u suštini, objava političkog rata Crnoj Gori. Svaka suverena i dostojanstvena Vlada bi odmah, odlučno i adekvatno, odgovorila političkim i diplomatskim sredstvima. Premijer i ministri ne štite samostalnost i suverenost Crne Gore, već Vučiću svesrdno asistiraju u rušenju crnogorske države.
Sto dana rada ove Vlade je isto što i godina katastrofe. Svaki njen naredni dan koštaće skuplje. Zato je prioritet svih državotvornih, evropskih i građanskih snaga da se ova Vlada jakim političkim djelovanjem sruši što prije. Nemamo ni rezervnu državu ni rezervne živote.
